Rani pješčani stolovi oslanjali su se na ručno slaganje. Tehnologija projektovanja pomoću računara{1}}uvedena je 1990-ih. Nakon 2018. godine, mainstream proces je usvojio slojevitu metodu slaganja, prvo konstruirajući okvir terena, a zatim popunjavajući detalje. Ova metoda često koristi terasasti model, koristeći lagane materijale kao što su sunđer velike -spužve i pjenaste ploče, izrezane i složene u slojeve kako bi se precizno odražavale linije konture. Zatim se mješavina gipsa i praha kore brijesta koristi kao punilo za oblikovanje stepenastih oblika u prirodnu površinu, nakon čega slijedi bojanje i uljepšavanje. Moderna proizvodnja pješčanih stolova sve se više oslanja na geografske informacione sisteme (GIS), satelitske snimke i podatke terenskih istraživanja kako bi se osigurala naučna tačnost modela. Od 2024. godine, tehnologija 3D štampanja je primijenjena za brzo izradu prototipa složenih planinskih modela, a neke kompanije su razvile odvojive modularne komponente za lak transport i{12}}montažu na licu mjesta.
Vojno polje i dalje zadržava tradicionalne tehnike izgradnje pješčanog stola, ali uvodi tehnologiju 3D modeliranja za vizualizaciju terena. Civilni sektor je uveo pješčane stolove koristeći tehnike pirografije, kombinujući karakteristike terena sa tradicionalnim oblicima umjetnosti. Sa tehnološkim napretkom, način na koji se prikazuju pješčani stolovi postaje sve inteligentniji. Neki proizvodi integriraju zvučne, svjetlosne i električne efekte, kao i električne sisteme, dugmad ili sisteme daljinskog upravljanja kako bi se postigle dinamične demonstracije i poboljšala interaktivnost i estetika modela.
